Peggy Sue je pronađena u kutiji ispred jednog vrta zajedno sa svojom braćom i sestrama. Tada je imala samo mjesec i pol dana. Vlasnici vrta ponudili su napuštenoj psećoj djeci svoju garažu. Jedan po jedan otišli su u svoje domove, a Peggy još čeka svoju ljudsku obitelj.

Peggy Sue je stara tri mjeseca. Biti će kujica manjeg srednjeg rasta. Ono što ju izdvaja od drugih psećih beba je njezin neobičan izgled lica. Upravo je smiješna, šaljiva, neki kažu neodoljivo ružnjikava i slatka. Peggy Sue je i po naravi malo drugačija. Obožava svoj brlog u koji rado prima goste na igru. Izvan njega nije baš hrabra pa djeluje poput neke smiješne životinjice koja se ne voli previše udaljavati od svoje jame. No, svaki dan pomiče granice svog teritorija i svoje hrabrosti. Peggy Sue je ujedno i vrlo uredna u stanu.

Peggy Sue je idealna za ljude koji su pomalo ekstravagantni i u svojoj fotelji žele imati jednog smiješnog psića.

Archibald je kako i dolikuje jednom pametnom psu, danima dolazio do pekare u jednom gradskom naselju i tražio hranu. Bio je tužan prizor vlasniku i kupcima i zamalo je postao zaštitni znak pekare, kad ga je jedna djevojka odvela na sigurnije i toplije mjesto.

Arči je maleni pas težak svega 8 kg. Star je oko 15 mjeseci. Izvanredno je inteligentan pa je odmah naučio koja je njegova zdjelica između pet ostalih. Trebao mu je samo jedan dan da shvati u koliko sati se ide u šetnju. Za nekoga tko bi želio psa naučiti trikovima, Arči bi bio idealan pas koji bi svaku školu shvatio kao dobrodišlu poučnu igru. Istovremeno, njegova je druželjubivost zarazna. Sjajno se slaže s drugim psima i iznimno voli djecu. Jako je privržen, umiljat i mazan.

Budući da je vrlo miran, što je rijetkost za pse njegove veličine, Arči je idealan psić za stan i fotelju.

Zen je tjedan dana živio za ekipu s livade. Čekao ih je ujutro, igrao se se sa psima i zahvalno jeo hranu koju su mu neki ljudi kupovali. Čekao ih je i poslijepodne. Noći su bile teške, bio je sam ali se nije usudio otići s livade na kojoj su ga njegovi ljudi ostavili. Ipak je Zen još uvijek pseće dijete.

Zen je poseban pas. Dobio je ime po svom neobičnom učinku na živa bića oko sebe. Djeluje na okolinu umirujuće i nemoguće se naljutiti na njega. Ljudi koji ne doživljavaju životinje u njegovoj blizini otkrivaju svoje skrivene pozitivne osjećaje, drugi psi mu ne mogu odoljeti i žele se družiti s njim ili ga pustiti da spava. Zen se boji mačaka ali ga i mačke vole. Osim što ima fantatičan karakter, Zen je i iznimno lijep pas. Mješanac je u tipu kraljevske pudle i šnaucera i ima između 6 - 8 mjeseci. Dlaka mu je kovrčava i meka, prava pudlovska.

Udomljava se u stan ili kuću isključivo ljudima koji žele kućnog ljubimca za druženje i maženje.

Ovo je jedna istinski tužna priča. Pegi je prije 5 godina udomljena kao malo štene u jednu obitelj. Prolazile su godine, Pegi je bila sretna, imala je svoj dom kako se činilo zauvijek. A onda je počela bolest udomiteljice koja je padala u teška psihička stanja, boravci u bolnici, da bi na kraju i Pegi završila na operaciji zbog progutane kosti i kamena. Pegini ljudi su odlučili svog člana obitelji napustiti, poslati je tamo od kuda je došla, vratiti je udruzi. I tako je Pegi od sretnog, postala opet odbačen pas.

Pegi je malena kujica, teška svega 9 kg. Društvena je, voli ljude, odlično se slaže s psima. Uredna je u stanu, pristojna i poslušna. Vani obožava trčati uz role ili bicikl. Ipak, najviše od svega se voli maziti i veseliti životu. Pegi ipak ima jednu manu - suženo debelo crijevo. Ova anomalija joj niti najmanje ne smeta. Jede hranu kao i ostali psi ali je važno da ne proguta kost ili kamen.

Pegi je maleni kućni pas. Idealna je za ljude koji žele gotovog kućnog ljubimca s kojim neće imati problema. Onaj tko Pegici pruži dom, dobit će privrženog prijatelja s većim srcem nego što je ona sama.

Ritu su djeca pronašla na nasipu rijeke Save, omiljenom šetalištu novozagrebačkih vlasnika pasa i ljubitelja životinja. Padala je noć, Rita je bila žedna nakon preživljenog vrućeg ljetnog dana bez vode, bila je uplašena, prljava, jadna, napuštena.

Danas se Rita više ne sjeća tog nesretnog dana. Opet je veselo, neopterećeno štene kakvim ga je priroda stvorila. Stara je 5 mjeseci i teška svega 8 kg. Dražestan je mali pas za stan stvoren za nečije krilo, šetnje po gradu, putovanja, gledanje televizije s jastuka, druženje s psima, mačkama, ljudima velikima i malima.

Rita traži ljude koji žive u stanu ili kući s dvorištem i koji od psa traže samo da im bude uvijek dobro raspoložen maleni kućni ljubimac.

Srećka je odnekud dolutala u jedno staro prigradsko naselje. Nije mogla odabrati negostoljubiviju kuću ispred čijih će dvorišnih vrata leći. Doduše, negostoljubiva većina obitelji je bila na putu, pa je kćer odlučila zadržati kujicu do udomljenja sigurna da će ipak nekako nagovoriti ostatak da privremeno Srećka ostane kod njih. Na žalost, unatoč dobroj volji, nije uspjela. Srećom, u istom naselju živi jedna gospođa koja je već udomila Neru i Blekija od nas. I tako je odlučila pričuvati Srećku, premda nerado, jer živi sama i nije baš u cvijetu mladosti.

Srećka je mješanka stara 10 mjeseci, visoka je oko 40 cm i teška 15 kg. Na njoj se posebno ističu njene bademaste oči koje osvajaju svojom toplinom. Osvaja i njezina narav. Vrlo je umiljata i obožava se maziti, što pokazuje izvrtanjem na leđa i nuđenjem trbuščića. Srećka se odlično slaže s psima i mačkama.

Srećka traži dom u stanu ili kući s vrtom i ljude koji vole drage i umiljate pse.

Ben Hur, pas kojeg od milja zovemo Benito, imao je tek četiri mjeseca kad ga je njegov čovjek odbacio držeći se poznate hrvatske tradicije ''brigo moja prijeđi na drugoga'' ili ''nek susjedu crkne krava'' te ga ubacio drugim ljudima u dvorište. Nije brinuo ni o tome hoće li Benitu oni pomoći niti ga je bilo briga za same ljude koji možda ni sami nemaju dovoljno za sebe, a kamoli za napuštenog psa. Ljudi koji ostavljaju životinje su po karakteru bezobzirni.

Benito je njemački ovčar koji nije narastao. I danas sa svojih 10 mjeseci starosti, još uvijek ima neprorporcionalno velike noge i šape pa izgleda kao štene. Mirnog je temperamenta, prema strancima rezerviran, a prema psima oprezno optimističan. Mačke mu uopće nisu zanimljive pa ih ignorira. Uvijek zalaje na strance ili pseće nepodopštine, poput pravog čuvara reda. Lijepo hoda na vodilici, sjedne i čeka da se upali zeleno svjetlo.

Benito traži ljude koji žive u stanu ili kući s vrtom, ljude koji vole šetati s psom koji će im uvijek biti uz nogu, koji vole da im pas najavi gosta i koji vole da im se pas ne penje na vrh glave. 

U Roy-evoj knjižici nikada neće pisati ime Roy Jacob Ritter von Kinderbet. Pisati će samo Roy. Knjižica neće imati ni točan datum rođenja, niti obiteljsko stablo.

Nađen je gladan, tužan, napušten, sa starim prijelomom noge koja je sama zacijelila. No od Roya ne očekujemo da dobije titulu „Dog Mister Universe“. On svoj mali hendikep dostojanstveno nosi, ne šepa već trči, skače u vis, u dalj, kako god treba i kako god poželi.

Roy je križanac većeg rasta star 1,5 godinu. Izuzetno je pozitivan i drag pas. U kući je uredan i uvijek zainteresiran za sve što ljudi rade. U nedostatku zabave i igračaka, poigrat će se i s vašim papučama ili svojim jastukom. Roy je pasonja koji voli sve oko sebe – odrasle ljude i djecu, male i velike pse. Ponekad pretjeruje u izljevima ljubavi, pa poput šteneta nesvjestan svoje snage sruši malog psa ili se neobuzdano baci ljudima u zagrljaj i dijeli poljupce. Kad ga dotakne ljudska ruka, on ne želi da ruka ikada ode pa povlači za rukav kao da govori ''mazi me još''.  Roy zna brati jabuke s patuljastih stabala i zna vas neodoljivo zagrliti i poljubiti u lice. Voli igračke, izležavanje u hladu, maženje. Pored svega ovog, on je još i izuzetno skroman pas, odavno naučen da prima malo.

Upravo zbog toga, Roy zaslužuje puno. Traži ljude koji žive u stanu ili kući s vrtom (po mogućnosti s patuljastim jabukama) i koji će mu dozvoliti da potpuno sudjeluje u njihovim životima. Roy je dinamičan pas velike energije, pa traži ljude koji vole puno šetati. Zasitio se Roy teškog psećeg života i sada želi biti samo nečiji kućni ljubimac.

Dragi naši ljudi,

Pišemo vam pismo iz predgrađa. Mi smo mali čopor koji je nekoć bio nečiji ali kako život piše romane, tako je napisao i našu neveselu priču.

U našem malom naselju naš čovjek je pronašao izgladnjelu Neru. Za Nerom je došao lijepi, veliki Bobi. Zatim je Nera rodila Leu, a ona Flipa. Flip se rodio bez jedne nogice.

Bili su to lijepi dani. U malom naselju izgrađenom poslije poplave prije 40 godina, život je tekao polako, smireno. Nije bilo opasnih prometnica, samo mirne ulice, zelene livade, voćnjaci, šikare i vrtovi puni zanimljivih stanovnika - zečeva, ježeva, lasica, čaplji, vjeverica, roda, čak i paunova koji su povremeno odnekud dolazili i opet nestajali. Zime su ponekad bile hladne, jer naš čovjek nije uvijek imao čime naložiti peć. Ali, imali smo krov nad glavom i tople ljudske ruke koje su nas gladile i obećavale proljeće.
Iznenada, prošle jeseni naš čovjek je nestao. Čuli smo da su ga odnijeli anđeli iza duge. Dobri ljudi iz susjedstva hranili su nas koliko su mogli. Nera je opet rodila. Svu njezinu djecu pogazili su automobili koji su dolazili na parkiralište novootvorenog restorana u ulici. Ipak, ostala je Lipa, naša vesela, zvrkasta Lipa. Na ljeto ju je udario auto pa je i Lipa poput Flipa postala tronogi pas. Zatim je rodila i Lea. Preživjelo je dvoje štenaca, dečko i curica, a ostali su se smrzli. Pod starim automobilom gdje ih je sklonila ipak je bilo prehladno za tek rođenu djecu.

No, ništa ne može uništiti pseću dušu. Život je tekao dalje. Spavali smo na našoj livadi. Katkada smo kisnuli, kaktkada nas je pokrio snijeg, ali bili smo zajedno, grijali se i čekali sunčani dan. Bio je to pasji život, kakav takav ali ipak zanimljiv. Ne žalimo niti zbog jednog proživljenog dana.

A onda se dogodilo nešto o čemu nikada nismo mogli niti sanjati. Jednog je dana stigao bager i posred naše livade iskopao trasu za cestu. Trebalo mu je svega tjedan dana. I tako je nestala naša livada. Zauvijek.

I upravo tih dana odnekud su došli neki jako dragi ljudi. Nisu nas ganjali automobilima niti šutali nogama. Odmah smo znali da su naši. Sa sobom su poveli Lipu. Čuli smo da je ubrzo operirala kuk i da nikada neće biti kao Flip. Već hoda na sve četiri noge. Dva tjedna kasnije poveli su i Leu i njezine dvije preživjele bebe. Mi, Nera, Bobi i Flip ostali smo uz rub naše nekadašnje livade lajati na bager koji odnosi naš dom, naše uspomene i našu budućnost.

Najveća nam je želja da Lipa, Lea i njezine bebe što prije nađu svoje dobre ljude. Ipak, bili bismo Vam zahvalni i da nama kažete što da radimo sada kad nam je cesta oduzela dom? Kuda da idemo? Ima li neko mjesto gdje bi nas dočekale nama toliko drage ljudske ruke?

U nadi da ćete nam pomoći, srdačno Vas pozdravljamo i unaprijed zahvaljujemo.

Mali čopor iz predgrađa