Login    Register    29. ožujka 2024.     Search  



korakpokorak.jpg

 

 

 

Neven Kovačević      

Rezultati naše ankete pokazuju da bi na našoj web stranici najviše željeli čitati o odgoju pasa. Stoga smo zamolili Nevena Kovačevića iz tvrtke Doggenius da piše za Vas. Možda će Vam se na prvi pogled učiniti da Nevenovi tekstovi nisu ono što ste očekivali – gotovi recepti. Možda ćete primijetiti da tu ipak ima nešto. A možda ćete se poželjeti i upoznati s Nevenom. Ako ste pomislili... ah neee! Neven nije šaptač psima.

Tko je ustvari Neven? Neven je instruktor za obuku pasa, licencirani instruktor za obuku službenih pasa, instruktor je i sudac za osnovnu poslušnost i instruktor i sudac za agility, te vodič psa spasioca. Sudjelovao je na projektima rada terapeutskih pasa s djecom s posebnim potrebama. Radio je na snimanjima dvadesetak filmova i reklama sa psima. Autor je i realizator akcije ''Pas Građanin'' 2003. godine. Surealizator je škole za udomljene pse udruge ''Futura daj šapu'' 2006.godine. 18 godina je profesionalni instruktor za obuku pasa specijaliziran za devijantna ponašanja te problematiku odgoja pasa u urbanim sredinama. Radi u Hrvatskoj, Austriji i Francuskoj.

Jednostavnije, Neven je plesač sa psima.

Kako raditi sa psom      

Kako raditi sa psom? Koji god princip, metodu ili tehniku odlučili primjenjivati u razvitku odnosa sa svojim psom, ne možete pobjeći od rada.

Ponekad se striktno zadaje ili savjetuje kada i koliko raditi, ne obazirući se na to da te tablične vrijednosti mogu poprilično promašiti trenutnu potrebu bilo psa bilo vodiča. Stoga, kako odrediti koliko i kada raditi sa psom? Kada je previše? Koliko je dovoljno? Kada očekivati rezultate?

Prvi korak je razumjeti da rad nije neka odvojena cjelina od svakodnevnog života. Da, možda ćete pohađati treninge i tečajeve toliko i toliko puta tjedno ili šetati psa ovoliko ili onoliko puta dnevno. I neke vježbe će biti zgodnije raditi upravo u takvim trenucima. To je zato što smo tada fokusirani na sebe, psa, zadatak, tehniku i cilj. No, istinska dubinska promjena se najjednostavnije pokrene ako počnemo gledati na svaki trenutak u kojem imamo neki odnos sa psom kao odličan trenutak za trening.

Drugi korak je vježbanje vlastite pažnje i svjesnosti da doslovno svaka interakcija sa psom može postati i biti prekrasna lekcija i poruka našem psu. Postoji mnogo trenutaka koje ne treba posebno organizirati niti za njih rezervirati vrijeme, a daju nam mogućnosti za jasno upoznavanje psa što može očekivati od nas i što mi očekujemo od njega.

Treći korak je dosljedno demonstrirati psu pravila i koncepte koji su nam važni i koje želimo da usvoji. Naravno da ovaj korak ne može ići neovisno o drugom koraku, jer dosljednost bez svjesnosti i pažnje na ono što radimo prestaje biti dosljednost. Ne možemo psa dosljedno nagraditi za svako pozorno praćenje ako nemamo pažnju na to da je pas koncentriran na nas te da se giba u našem smjeru.

Četvrti korak pokretanja dubinskih promjena je unijeti u proces ili rad dozu zabave, ležernosti, igre, razonode, šaljivosti, sreće, zanesenosti. Ma koliko sami sebi izgledali ozbiljnije kad smo ozbiljni, psi nas ipak radije imaju ako smo prpošni i djetinje razigrani. Takvo stanje ne znači da ne znamo što želimo, da smo dekoncentrirani i u svojem svijetu. Naprotiv, kad zaplivamo s lakoćom u rad sa psom, a taj rad doživljavamo kao izgradnju odnosa, a taj odnos gradimo svaki dan cijeli dan, tada težak rad postaje lakši, lagan rad jednostavan, jednostavan rad zabavan, zabavan rad... Mislim da je to sad već jasno, jer zbog sreće i zabave koju pruža druženje sa psom smo se i odlučili pozvati ih u naše živote.

Uživajte.

Sandra Ilievski      

Vrlo često ljudi uspoređuju pse s vukovima i na toj usporedbi grade svoj odnos sa psom. Bezbrojni nesporazumi u komunikaciji između ljudi i njihovih pasa proizlaze iz zablude da se čovjek svom psu mora nametnuti kao alfa, kao vođa čopora. Zamolili smo Sandru Ilievski da objasni razliku između ove dvije životinjske vrste kako bi ovakvih nesporazuma bilo što manje.

Sandra je instruktorica i savjetnica za ponašanje pasa. Radi u Urban Pet, centru za edukaciju vlasnika, ponašanje i trening pasa. Volontirala je u RSPCA u Sydneyu u Australiji, gdje se educirala na temu dobrobiti i ponašanja životinja te brige o kućnim ljubimcima. Završila je studij na Etološkom institutu u Cambridge-u koji je osim etologije uključivao teoriju učenja i primjenu u praksi, evoluciju, anatomiju i fiziologiju pasa, ponašanje, prvu pomoć i dr. Volontirala je za udrugu Futura daj šapu, održala niz predavanja na temu socijalizacije i odgoja pasa, pisala članke za novine i portale, vodila radionice i tečajeve socijalizacije i  odgoja korištenjem kliker-trening tehnike. Autorica je edukativnih brošura “Želite psa? Mali vodič za udomljavanje i kupovinu”, “Psi i pucnjava” i “Psi i ljetne vrućine.” Izdala je nekoliko knjiga stranih autora koji se bave problematikom ponašanja pasa.

Jesmo li psima "alfe" i "vođe čopora"?      

"Teorije čopora i dominacije" rezultat su vjerovanja da psi funkcioniraju poput vukova, formiraju hijerarhijski organizirane čopore neprestano težeći ka cilju da postanu “alfe”. Ove duboko ukorijenjene tvrdnje, na kojima su nažalost i dan-danas zasnovane metode obučavanja pasa i naš odnos naspram njih, samo su pretpostavke, koje nakon dubljeg razmišljanja i istraživanja zapravo ne ispadaju točne.

Ponašanje pasa ne ukazuje na to da su njihova društvena struktura i ponašanje isti kao u vukova, zbog toga što su evoluirali i razvili se u vrstu s potpuno drukčijom funkcijom. Psi jesu društvena bića, vole društvo jedni drugih, kao i društvo ostalih životinja i nas ljudi te mogu patiti kada ostanu sami.

Što je uopće čopor i kako je definiran?

Među kanidima, “čopor” je prema definiciji obitelj odnosno skupina pripadnika jedne vrste čiji članovi zajedno love, razmnožavaju se i čuvaju svoje područje (teritorij).

Čopor vukova skupina je zatvorenog tipa – obitelj koju čine roditelji i nekoliko generacija njihova potomstva. To je obitelj koja ostale vukove-pridošlice vrlo rijetko prihvaća. Nove obitelji (čopori) formiraju se kada mladi vukovi odrastu te kada (i ako) napuste grupu kako bi pronašli partnera i formirali svoju obitelj. Sivi vuk živi u čoporima djelomično iz razloga što je njegova borba za opstanak nevjerojatno teška.Uglavnom ovisi o prehrani velikom divljači koju samostalno ne može uloviti i ubiti. Mora prelaziti velike udaljenosti kako bi pronašao plijen i uložiti puno energije u lov. Potom mora prelaziti dug put kako bi donio hranu mladuncima. Podizanje legla zahtjeva ogroman trud koji si vuk samostalno ne može priuštiti. Čak i uz pomoć čopora, 80-96% mladunčadi rijetko doživi deset mjeseci života.

Razlike u ponašanju vukova i pasa

Psi su uslijed domestikacije i selektivnog uzgoja bili podvrgnuti znatnim promjenama u ponašanju i time se udaljili od svog rođaka vuka. Domaći pas transformirao se u životinju tolerantniju, nježniju i odaniju od vuka. Izgubili su vučji nagon i ponašanje grabežljivca karakteristično divljim kanidima. Iako psi preferiraju meso, danas je njihova prehrana raznolika, što se ne može reći za njihove drevne pretke.

Psi na slobodi (feralni psi, lutalice), a pogotovo psi-ljubimci žive potpuno drukčijim životom od vukova i NEMAJU vođu čopora.

Iako su psi društvene životinje i vole društvo jedni drugih ne formiraju stabilnu zajednicu. Međusobni sukobi dešavaju se zbog resursa koji su im važni i dostupni (hrana, mjesto za odmor, ženka u tjeranju…) i tada često "jači kvači", što ne znači da je taj "vođa čopora".

Kuje se tjeraju dvaput godišnje, vučica jednom (i to ako su klimatski uvjeti i uvjeti iz okoline zadovoljavajući) i to cijeli život s istim partnerom. Vučica će rijetko u slučaju da izgubi partnera pronaći novog.

Oko kuje u tjeranju sakuplja se mnoštvo pasa i tada u određenim trenucima vrijedi pravilo “prilika čini lopova”. Nakon što "jači" zakvači, prvi sljedeći pas koji ugrabi priliku (a to može biti psić vrlo malog rasta i slabe tjelesne konstitucije) spariti će tu istu ženku koja se parila sa "najjačim". Drugim riječima, kuje za razliku od vukova koji cijeli život provedu s jednim partnerom, za vrijeme svog života nemaju partnera u pravom smislu riječi, već imaju onoliko parnjaka koliko ih ugrabi priliku za parenje. Zbog toga se u leglima često javljaju štenci koji se posve razlikuju – i veličinom i bojom, oblikom lica i naposljetku, ponašanjem.

Psi NISU lovci u pravom smislu riječi. Dok vukovi praktički planiraju lov i ovise o taktici i manevriranju jedni drugih, psi se okupljaju oko najbližih izvora hrane (uglavnom smetlišta) i žive od otpadaka. Da, psi će nekada loviti – često iz zabave ili ako je plijen nadomak šape, a oni ludi od gladi (nema smisla trošiti energiju kada ima smeća koje je uvijek dostupno) pritom će se često međusobno sukobljavati.

Vukovi nakon lova dijele plijen – najprije jedu najmlađi, pa onda stariji, jer najmlađi služe za produljenje vrste. To se mijenja kada u okolišu u kojem žive nema dovoljno resursa (divljači koju jedu), pa tada stariji vukovi koji idu u lov imaju prednost pri hranjenju zbog energije koju dodatno trebaju uložiti ne bi li pronašli i ulovili obrok kojim će prehraniti obitelj. U grupi pasa – tko se najede, najede se, mlađi i neiskusni psi obično ne uspiju pojesti ništa ili pojedu vrlo malo jer stariji i iskusni preotmu sve.

Psi iz svojih skupina dolaze i odlaze kad im se svidi i kad im se ukaže prilika za nešto bolje (hrana, sklonište), kuja ili mužjak za parenje... Štenad pasa odlazi čim malo stasa (već s četiri mjeseca). Vukovi ostaju u leglu i ovisni su o roditeljima i starijoj braći i do druge godine života.

Iz ovih spoznaja možemo zaključiti kako vuk i pas nisu jedno te isto! Svakako postoje mnoge sličnosti u ponašanju, ali ne treba povlačiti paralelu između ponašanja vukova i ponašanja pasa, jer su to dvije različite vrste, iako genetski vrlo slične (baš kao što su čovjek i čimpanza genetski vrlo slični).

Ta zastarjela mišljenja i teorije pobijene su od istog znanstvenika, Davida Mecha, koji ih je sedamdesetih godina prošlog stoljeća postavio i kasnije priznao da je pogriješio. Zastarjele teorije stvorene su na temelju istraživanja vukova u neprirodnom, prisilnom okruženju – ZOO vrtovima i rezervatima. Vukove u prirodi jako je teško promatrati jer su izrazito plahe životinje koje se drže podalje od svih. To je Davidu Mechu ipak uspjelo te ga se smatra jednim od (ako ne i jedinim) čovjekom s kredibilitetom da išta teoretizira i priča o stvarnom ponašanju vukova u prirodi – jer je uz njih živio i proučava ih preko 50 godina.

Irena Petak      

Vrijeme je da ispravimo veliku nepravdu i kažemo: mačke su društvene životinje, mogu učiti i biti trenirane te se emocionalno vežu za svoje vlasnike. O tome će nam pisati Irena.

Irena je svoj život posvetila proučavanju ponašanja životinja u nadi da će ih uspjeti razumjeti i uvjeriti ljude u važnost uloge koju one imaju u prirodi i ljudskim životima. Imala je prilike učiti na osam europskih sveučilišta, od mnogobrojnih stručnjaka za ponašanje raznih vrsta životinja te surađivati s onima koji rade u praksi. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirala je i magistrirala biologiju te doktorirala iz područja biomedicine i zdravstva na području veterinarske medicine. Na Royal (Dick) School of Veterinary Studies, Edinburgh u Velikoj Britaniji magistrirala je primijenjenu etologiju i dobrobit životinja. Sudjelovala je na konferencijama, seminarima i radionicama na teme dobrobiti, zaštite i bioetike u Austriji, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Irskoj,  Estoniji i Hrvatskoj.

Držala je predavanja za studente veterinarske medicine, biologije, psihologije i agronomije na Sveučilištu u Zagrebu i na Veterinärmedizinische Universität Wien u Beču. Bavila se istraživanjem međusobne komunikacije pasa, njihovih kognitivnih sposobnosti i odnosa s vlasnicima, te na istraživanjima ponašanja divljih mačaka, svinja, ptica, čimpanza, vukova u Hrvatskoj, Italiji i Velikoj Britaniji. Volontirala je u udruzi Prijatelji životinja i Hrvatskoj udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet te surađuje s Udrugom za zaštitu divljih životinja.

Radi na popularizaciji znanosti - objavljuje članke u časopisima, na web stranicama, gostuje na radiju i televiziji, daje stručne komentare u novinama,  sudjeluje u okruglim stolovima, drži predavanja u organizaciji raznih institucija, društava i udruga. Radi kao savjetnica za ponašanje životinja, najčešće kućnih ljubimaca. Njezin rad se nastavlja u sklopu Udruge za dobrobit i zaštitu životinja AWPA.

Ponašanje mačaka      

Vrijeme je da ispravimo veliku nepravdu i kažemo: mačke su društvene životinje, mogu učiti i biti trenirane te se emocionalno vežu za svoje vlasnike. Stoga je važno imati na umu specifične potrebe koje mačke imaju kao vrsta, prepoznati ih kroz njihovo ponašanje i time doprinijeti kvalitetnom odnosu mačke i vlasnika.

Društvenost mačaka razlikuje se od pseće zbog toga što mačke kao vrsta žive kraće vrijeme uz čovjeka te nisu bile odabirane za posebne radne zadatke kao pasmine pasa. Međutim, gdje god postoji dovoljno hrane, mačke će živjeti zajedno. Grupe mačaka sastoje se od ženki srodnica koje mužjaci povremeno posjećuju.

Zbog mačje društvenosti preporučuje se da novi vlasnik odmah uzme mačke iz istog legla. Miran suživot mačaka koje nisu srodnice ovisit će o njihovoj socijaliziranosti, no nekada je potrebno da prilikom dolaska nove mace u dom vlasnici potraže savjet stručnjaka za ponašanje životinja. Kada u kući živi više mačaka, svaka mačka bi trebala imati svoje mjesto za brušenje noktiju, svoj zahod te svoje posudice za hranu i vodu.

Mačići odrastaju u obitelji i uče pravila mačjeg ponašanja. Period socijalizacije za mačiće je od drugog ili trećeg tjedna starosti do devetog tjedna starosti, ali važan dio osobnosti pojedine mačke oblikuje se sve do četvrtog mjeseca starosti. Za mačiće je naročito važno da imaju kontakt s drugim mačkama te da u periodu socijalizacije imaju pozitivna iskustva s raznim ljudima i drugim vrstama ljubimaca. Općenito pravilo je da su mačićima potrebni mnogobrojni kratki periodi kontakta s ljudima. Osim toga, mačke koje će živjeti u stanu trebaju se upoznati sa svim zvukovima i stvarima koje se u takvom okruženju susreću. Na ovaj način mogu se spriječiti mnogobrojni problemi u ponašanju mačaka.

Mačke su teritorijalne životinje, to znači da svaka ima svoj teritorij koji kontrolira i na kojem lovi. Mačka obilježava teritorij špricanjem određenih mjesta urinom, izmetom i „brušenjem noktiju“. Mjesto gdje mačke „bruse nokte“ sadrži dvije poruke za druge mačke, a to su ogrebotine i miris sa šapa mačke koja je grebla.

Mačke se često glasaju na jedan od tri osnovna načina: predenjem, frktanjem i mijaukanjem. Novija istraživanja pokazala su da su ljudi posebno osjetljivi na predenje mačaka koje traže hranu (engl. solicitingpurr). Taj oblik predenja sadrži visoke zvukove nalik na plač bebe, zvuk koji vlasnici ne mogu zanemariti i zbog čega žurno nahrane svoje mace.

Za mačju komunikaciju važan je rep. Položajem i pokretima repa mačke pokazuju svoje raspoloženje i namjere. Zna se da kada jedna mačka prilazi drugoj s uzdignutim repom, time pokazuje svoje prijateljske namjere. Brzi tupi udarci repom znači da su ljute.

Domaće mačke love mali plijen (miševe, štakore, ptice) koji mogu loviti bez pomoći ostalih članova zajednice. Zato što love same mačke ne mogu čekati da budu jako gladne i iznemogle kada kreću u lov, pa iz toga proizlazi običaj da love i kada nisu gladne. Kako bi se umanjila uspješnost lova na ptice za mačke ljubimce preporuča ih se držati u kući u zoru i sumrak. Ne preporuča se staviti mačkama zvonce oko vrata jer zvonjenje može biti izvor stresa za mačke.

Prilikom dolaska nove mačke u kuću svatko tko želi da se njegov ljubimac dobro osjeća trebao bi prilagoditi stan njegovim potrebama. Mačka treba svoju mačkogrebalicu koja je dovoljno visoka ili dugačka da se mačka može protegnuti. Naime, mačke bruse nokte zato da bi nokti bili oštri, ali i da se protegnu i uvježbaju svoje mišiće. Mačke vole boraviti na povišenim mjestima, pa je dobro postaviti police na kojima mačke mogu ležati, raščistiti neku otvorenu policu u ormaru ili na ormar staviti jastučić kako bi maca imala dobra pogled na prostoriju u kojoj boravi. Mačke također vole gledati kroz prozor, no potrebno je prozore zaštititi jer mačke se mogu odlučiti na skok i s veoma visokih katova kuća. Konačno, mačkama su potrebne razne igračke.

Mačke su inteligentne životinje koje brzo i lako uče. One uče spontano kroz suživot s čovjekom, no danas je vrlo popularan trening mačaka. Trening omogućuje promjenu neželjenih ponašanja, potiče samopouzdanje kod nesigurnih mačaka, smanjuje stres te je zdrav za mačke koje stalno borave u kući jer pruža fizičku i mentalnu stimulaciju. Dobar trening omogućava mačkama korištenje prirodnih oblika ponašanja, a ne uključuje one položaje, kretnje i ponašanja zbog kojih bi se mačka mogla ozlijediti.

Za razliku od pasa, koji su uzgajani da surađuju s čovjekom i zbog toga su usmjereni na čovjeka, mačju pažnju je potrebno pridobiti. Svaki oblik kažnjavanja navest će mačku da se udalji od čovjeka, sakrije se i odbije suradnju, pa zbog toga tradicionalni trening ne daje dobre rezultate kod mačaka. Treninzi s mačkama trebaju biti veoma kratki i trajati svega nekoliko minuta. Važno je znati da se mačke u treningu nikada ne smije prestati nagrađivati.

Mačku je moguće učiti da sjedne na signal (riječ ili pokret), dođe na poziv, da donosi predmete, ulazi u transporter, šetanju na povodniku i sl. Također, treningom se mogu izmijeniti neželjena ponašanja kod mačaka, kao na primjer preusmjeriti prirodno ponašanje brušenja noktiju s namještaja na mačkogrebalicu. Svakako je najvažnije učenje mačke da koristi za obavljanje nužde predviđeno mjesto. I razni trikovi mogu postati dio mačjeg repertoara ponašanja ako se vlasnik odluči trenirati svog kućnog ljubimca: skakanje na stolicu, kroz obruč, preskakivanje prepreka, rukovanje, slijeđenje targeta neki su od uobičajenih trikova koje se mačke podučava.

Poznato je da mačke veoma variraju po osobnosti, pa tako i po zainteresiranosti za suradnju s vlasnikom i učenje, a postoje i pasminske razlike. Lakše je trenirati mlađe mačiće, zbog čega tečajevi socijalizacije uključuju i osnovna uputstva o treningu.

Problemi u ponašanju na koje se vlasnici najčešće žale su agresivno ponašanje mačaka prema ljudima ili drugim mačkama, uriniranje ili defeciranje izvan predviđenih mjesta (mačjeg zahoda), brušenje noktiju na namještaju, te strašljivost. Svi ovi problemi u ponašanju mogu se izbjeći odgovarajućom socijalizacijom te pažljivim rasporedom mačjih zahoda i mjesta za brušenje noktiju. Mačkama je također potrebno osigurati dovoljno prilika za igru.

Današnje mačke ljubimci prilagodile su se životu u stanovima, suživotu s drugim vrstama ljubimaca i preseljenjima vlasnika u novi životni prostor. Suprotno dosadašnjem uvjerenju da se mačke više vežu za teritorij nego vlasnika, mačke ljubimci pokazuju vezanost za vlasnika, potrebu za bliskošću i pažnjom te mogu razviti tjeskobu zbog odvojenosti ako su same ili ostavljene. Mačke ne uljepšavaju naše domove samo svojom ljepotom i gracilnošću, već i svojom osobnošću.

Novosti O nama Tražim dom Priče Upute o držanju životinja Volonteri Projekti i akcije Glasnik on-line Kako pomoći? Prijatelji Future Donatori Mali dućan Istraživanje - stavovi javnosti Odgoj pasa i mačaka
Copyright 2006 by Futura    Privacy Statement