Login    Register    15. kolovoza 2020.     Search  

 



korakpokorak.jpg

 

 

Volonteri      

Dobar TitoBudući da Udruga nema vlastito sklonište, tražimo volontere koji bi u svojim stanovima i kućama čuvali životinje do udomljenja. To podrazumijeva kompletnu brigu o životinji koja je na čuvanju. Udruga pokriva sve troškove vezane za prehranu i zdravlje životinja na čuvanju.

Također, trebamo volontere za prijevoz životinja, distribuciju pisanih materijala, prevođenje, realizaciju edukacijskih projekata, sudjelovanje u akcijama promocije rada Udruge na štandovima i prikupljanju financijskih sredstava. Od volontera se očekuje da su pouzdani i da se mogu obavezati da će dogovoreno vrijeme posvetiti radu Udruge.

 


volonteri2_tbn.jpg volonteri3_tbn.jpg volonteri4_tbn.jpg volonteri5_tbn.jpg

 

Kako postati član Udruge?

Član Udruge Futura daj šapu možete postati tako da najprije pogledate pristupnicu, razmislite što želite raditi, koje su vaše mogućnosti i koliko imate vremena. Zatim kontaktirate Udrugu i nakon razgovora popunite pristupnicu u dvije kopije i s potvrdom o uplaćenoj godišnjoj članarini (100 kuna) ubacite u kovertu i pošaljete na našu adresu. Volonteri koji čuvaju životinje oslobođeni su plaćanja članarine. Kao član Udruge dužni ste prisustvovati sastancima Udruge i Skupštini, pridržavati se Kodeksa Udruge i prihvatiti Statut Udruge. Kao član Udruge dobivate člansku iskaznicu.


Ako neću ja, nitko neće      

Netko je spominjao volontiranje... evo nešto što sam ja osobno primjetila - dakle govorim iz vlastitog iskustva. Na mene su ljudi gledali kao da nisam normalna zato što ''radim'' s napuštenim psima (tj.volontiram, ali ja češće upotrijebim izraz ''radim sa psima'' u smislu da se bavim njima).

Nevjerojatno je da nisam imala u tome podršku od skoro pa NIKOGA, izuzev jedne prijateljice iz razreda koja je često odlazila samnom i još jedne koja je također neko vrijeme volontirala pa odustala. Dakle dvije osobe su me u tome ''shvaćale'' i nisu smatrale da je to gubitak vremena.

Svi ostali, uključujući moju vlastitu obitelj, imali su nešto protiv toga. Tata u tolikoj mjeri da mi je bila muka žicati ga auto da ne moram tamo ići tramvajima i busevima, jer je on neprestano prigovarao tome - u stilu da to nisu moji psi, da što to mene briga, neka se ja ostavim toga jer nema od toga kruha ni para...

Sestrična me godinama blijedo gledala i nije joj bilo jasno što je tu meni tako ''zabavno'', prijateljice isto. Svi su me zbog toga smatrali čudakinjom. Ideja da odem tamo povremeno na zrak i malo se prošećem, usput uzmem i pse, je bila prihvatljiva ali da idem tamo više puta tjedno, jedan period čak svaki dan jer sam imala ''svog'' bolesnog psa tamo... nitko to nije shvaćao.

Nevjerojatno je što su sve to ljudi koji vole životinje, imaju doma psa, mačku, spavaju s njima u krevetu i ljube ih, bla bla bla... Ali im je bilo neshvatljivo da cura od 20-ak godina, ''naizgled normalna'', ide nekoliko puta tjedno javnim prijevozom do tog mjesta, tegli hrpu stvari (od odjeće za presvući se, do stvari i hrane za pse), u prašini čisti pseća govna, rukama im sprema hranu (napoj recimo) i šeta ih dok ne padne s nogu (jer treba prošetati 20 pasa), te se vraća doma opet tramvajem smrdljiva ko govno, najčešće sva izgrebana do krvi ako je ljeto...

I onda me na faksu pitaju od čega su mi rane po rukama. Pa kažem: ''Psi se toliko vesele dok se spremamo u šetnju da me izmasakriraju''. I onda me gledaju pogledom '' ti si luda.'' Kao, što mene tu tako jako zabavlja? I ne shvaćaju da ne radim to zato jer sam mazohist niti jer me to uzbuđuje, nego zato što ja znam da ako neću ja, neće nitko i ti jadnici živjet će još teže nego što žive.

Ali zato kada primadone koje nađu na cesti psa i smili im se i nemaju kuda s njim, a žao im ga ostaviti... eeee onda sam ja dobra i zovu mene i pitaju što da rade. Ma zamisli!
To je ono, ljudi ne žele vidjeti istinu. Ne žele ni doći na takvo neko mjesto gdje je hrpa jadnih ničijih pasa koji se vesele svakom pogledu i dodiru. Ne žele, jer ih je vjerojatno strah da će se u njima probuditi savjest i da neće moći mirno spavati znajući kakva je istina, a oni ne bi željeli ni prstom mrdnuti. Jer, to ipak utječe na komoditet, zar ne?

Mateja
Pismo volonterke      

Pismo jedne volonterke, knjigovođe, majke i vlasnice dva labradora.

Moj razlog za volontiranje je želja da pomognem životinjama koje je čovjek učinio ovisnima o sebi i potom odbacio. Što sam više slušala o tome moja želja da pomognem je rasla. Posebno sam sretna što se i moja šesnaestogodišnja kćer odlučila na volontiranje. 

Sada smo na veterinarskom fakultetu svaki vikend popodne. To je jedino vrijeme kada sam sigurna da mogu ispoštovati dogovoreno. Mogu povremeno uskočiti i napraviti nešto i u neko drugo vrijeme, ali ne mogu se obavezati. Nisam osoba koja bi nešto obećala, a onda se izvlačila i ne ispunila dogovoreno.  

Želim raditi direktno sa životinjama. Mogu prevesti stvari, napraviti nešto za akcije prikupljanja sredstava, ali to nije to. Meni je stvaran užitak baš taj kontakt sa psima. Nakon dva sata bavljenja njima, ja sam preporođena. Osjećam da sam napravila nešto dobro i sretna sam. Npr. zadnji vikend sam dobila najljepši novogodišnji poklon kad sam uspjela u šetnju odvesti kujicu koja je tri godine s još tri psa živjela zatvorena na tavanu. Naravno da je u početku bila prestravljena samom pojavom ljudi. I napokon sam je uspjela prošetati! Nitko sretniji od mene. Ili jedan mali psić koji se u kutu boksa tresao i nitko mu se nije usudio prići, jer su mislili da grize. Od straha do ugriza malen je korak, ali bila sam uporna i mazila ga toliko dugo dok se nije smirio. Yes! Ne želim se odreći rada sa psima. Za mene to nije obaveza, to je sreća, to me ispunjava.

Nakon nekoliko tjedana volontiranja doživjela sam emocionalni slom. Razmišljala sam o tome da odustanem. Prijateljica mi je rekla da će biti bolje kad oguglam, otvrdnem. Ali ja to ne želim! To bi bilo kao da idem na posao i to radim bez strasti. Koja korist od mene? Tim jadnim životinjicama potrebni smo cijeli, a ne samo ruka koja drži lajnu. Treba im netko tko će im dati ljubav, a to se ne može bez emocionalnog angažiranja. I tako ostajem pri volontiranju. U tim trenucima dajem psima cijelu sebe, a ako me poslije i boli, to oni ne smiju osjetiti. Jasno mi je da ne mogu promijeniti svijet i odnos ljudi prema njima, ali mogu im bar taj djelić dana pokazati kakav bi im život trebao biti.

Dakle, moj pojam volontiranja uključuje rad sa životinjama, emocionalno angažiranje i kontinuirani rad. To sam ja. Mene ne treba maziti. Treba mi samo omogućiti da budem sa psima. Nakon toga me se nećete moći riješiti.

Pozdrav, 

Gordana

Novosti O nama Tražim dom Priče Upute o držanju životinja Volonteri Projekti i akcije Glasnik on-line Kako pomoći? Prijatelji Future Donatori Mali dućan Istraživanje - stavovi javnosti Odgoj pasa i mačaka
Copyright 2006 by Futura    Privacy Statement