Login    Register    22. listopada 2020.     Search  

 



korakpokorak.jpg

 

 

Priča o malom čoporu iz predgrađa      

Ovo je priča o malom čoporu iz predgrađa koji je nekoć  bio nečiji. A budući da život često piše romane, tako je napisao i ovu priču.

U tom malom naselju u predgrađu bila je stara betonara u kojoj su radili ljudi koji su obavljali najteže poslove koje nitko drugi nije htio raditi. Jedan od njih kojemu je ime nestalo u zaboravu pa neka se zbog priče zove Čovjek, živio je u kontejneru i čuvao betonaru. Još tamo poslije rata Čovjek je u naselju  pronašao izgladnjelu kuju i dao joj ime Nera. Nera je bila križanka njemačkog ovčara i imala je izrazito tople oči. Ubrzo je Nera iz jedne šetnje dovela lijepog, velikog Bobija kojeg je Čovjek prihvatio kao i Neru. Nije prošlo puno vremena i psi su postali obitelj. 

Čovjek je podijelio svu štenad, jedino Leu nitko nije htio. Možda upravo zato što je i ona poput Nere imala te tamne i duboke oči koje sve vide, pa tako i ljudsku dušu. Zatim je i Lea rodila djecu i među njima je bio opet jedan psić kojeg nitko nije htio, mali Flip koji se rodio bez jedne noge.

Bile su to lijepe godine za mali čopor. U malom naselju izgrađenom poslije poplave prije 40 godina, život je tekao mirno i polako. Nije bilo opasnih prometnica, samo mirne ulice, zelene livade, voćnjaci, šikare i vrtovi puni zanimljivih stanovnika - zečeva, ježeva, lasica, vjeverica, čaplji, roda, čak i paunova koji su povremeno odnekud dolazili i opet nestajali. Premda su zime ponekad bile hladne, jer Čovjek nije uvijek imao s čime naložiti peć,  psi su imali krov nad glavom i tople ljudske ruke koje su ih gladile i obećavale proljeće.

Iznenada, jedne jeseni Čovjek je nestao - odnijeli su ga anđeli iza duge. Tada se sve počelo mijenjati. Pse su nastavili hraniti ljudi iz susjedstva. Nera se opet okotila i svu njezinu štenad pregazili su automobili koji su dolazili na parkiralište novootvorenog restorana u ulici. Posljednjem mrtvom štenetu je nasred livade iskopala duboku rupu, smjestila ga unutra, legla na njega i grijala ga danima, no on se nije probudio. Tada su ju ljudi otjerali i zatrpali štene. Iz sljedećeg Nerinog okota preživjela je samo vesela, zvrkasta Lipa. Na ljeto ju je udario auto pa je i Lipa poput Flipa postala tronogi pas. Iz drugog Leinog legla preživjelo ih je dvoje, ostali su se smrzli. Pod olupinom automobila gdje ih je sklonila ipak je bilo prehladno za tek rođenu štenad.

No, ništa ne može uništiti pseću dušu. Čopor je bio snažan i brojio je sedam članova. Bili su to Nera, Bobi, Lea, Lipa,  Flip i dva šteneta. Život je tekao dalje. Premda su im ljudi sklepali prostranu kućicu, spavali su na livadi, katkada su kisnuli, katkada ih je pokrio snijeg ali bili su zajedno, grijali se i čekali sunčani dan. Bio je to pasji život, kakav takav ali ipak zanimljiv. Nisu žalili niti zbog jednog proživljenog dana.

A onda, nedugo nakon što je Lea opet rodila, dogodilo se nešto o čemu nikada nisu mogli niti sanjati. Jednog dana stigao je bager i posred njihove livade iskopao trasu za cestu. Trebalo mu je svega tjedan dana. I tako je njihova livada nestala zauvijek.

I upravo tih dana su odnekud došli neki novi ljudi. Bili su prijazni, donosili hranu, gladili ih i zatim sa sobom odveli Lipu. U to vrijeme je nestao Flip koji se volio skitati oko novog trgovačkog centra na rubu naselja. Dva tjedna kasnije ljudi su odveli i Leu i njezine dvije bebe. Nera i Bobi su ostali uz rub svoje livade lajati na bager koji je odnosio njihov dom, uspomene i budućnost.

Prošlo je još pola godine, cesta je bila završena, stigla je još jedna zima. Nera se razboljela, pa su ljudi odveli i nju. Bobi, kojeg su starosjedioci od milja zvali Indijanac, ostao je čuvati livadu sam. Sljedećeg ljeta i Bobi je otišao s livade koju više nije niti trebalo čuvati, jer više nije izgledala kao livada. Od nje je preostao samo travnati čuperak uz rub ceste na prilazu velikom trgovačkom centru. I uspomene u psećim dušama.

A što je bilo s članovima čopora? Lipu je udomila jedna Vanja s Krka. Bila je na operaciji kuka i danas je potpuno zdravi pas koji obožava plivati i trčati. Leine bebe su vrlo brzo udomljene. Lea je prije nego je pronašla dom uspavana na operaciji prilikom koje je u njoj pronađen rak koji je metastazirao. Neru je udomila jedna Marija iz centra Zagreba i s njom je živjela poput kraljice još osam mjeseci. Uginula je od moždanog udara. Bobi također živi u Zagrebu i postao je pravi kućni pas foteljaš.

Za kraj ostaje dilema. Jesmo li napravili pravu stvar i sagradili cestu? Naravno da jesmo, jer kako bismo inače stigli automobilom do trgovačkog centra? Jesmo li požalili i konačno prežalili što smo psima uzeli livadu? Netko možda je, a netko možda nije. A psi? Da nije ceste, Flip možda ne bi nestao, Lea možda ne bi dobila rak, Nera možda ne bi uginula od moždanog udara, Lipa možda ne bi pronašla pravi dom uz ljude, a Bobi možda ne bi šetao u cipelicama već bi i dalje bosim nogama gazio travu i snijeg poput pravog Indijanca. A možda bismo i tada imali neku dilemu. Kad nam je već tako teško priznati spoznaju.

 

   

All that Jazz      

Jednom ne tako davno, ne nije to bilo u Americi već u Zagrebu, rodio se Jazz. Bio je nečije dijete kao što su svi to jednom bili. Istina, nije se rodio kao čovjek već kao mačak, ali kao da je to važno kad si mlad i zdrav i ništa te ne može ubiti. Ono što Jazz nije znao je da se rodio da postane legenda, a to je najteži životni put koji mu je sudbina mogla dodijeliti. Još gore! Dodijelila mu je život na cesti. Ah, all that jazz!


Pet godina je Jazz svirao na ulicama grada. Prolazila su ljeta i zime, život je tekao ponekad polako, ponekad brzo. Jurili su automobili, psi su lajali, kante za smeće su bile duboke, bilo je i nekih mačaka i ljudi, prijatelja i neprijatelja, drveća, trave, zalazaka sunca. Odlazili su njegovi mačji životi, jedan po jedan ali ne uzalud, jer Jazz je živio. A onda je počeo osjećati bol, nemoć i tugu. Počeo je sumnjati da iz njega istječe možda njegov posljednji život. Ipak, nije se predavao. Morao je potražiti pomoć. I onda, jednog hladnog, kišnog  predvečerja ugledao je nju. Zastala je i promatrala njegovo jadno, izmučeno tijelo, suhu, neurednu dlaku i velike, lijepe, suzne oči. Pustio je da ga nosi, imala je tako tople i nježne ruke, njegova Tonka, njegov anđeo. Ah, all that jazz!


Uskoro je Jazzu bilo bolje ali što mu je to vrijedilo kad je rastužio svoju Tonku. A ona je postala neutješna otkada je saznala da Jazz ima leukemiju. Da stvar bude gora, u Tonkinoj sobi u studentskom domu nije mogao ostati. Noćima je s Tonkom razgovarao o životu i smrti. Uspio ju je uvjeriti da je smrt dio života i da mu nije žao što je živio. Pričao joj je o svojim avanturama, ljubavima. Nije joj želio reći da mu je ona najljepše što mu se dogodilo u životu. Rekao joj je da njihovi životi idu dalje i da treba pronaći neko rješenje. I Tonka je krenula u potragu za njim. Našla je prijatelje koji su im pomogli i Jazz je našao privremeni dom kod jedne drage Višnje. Prije rastanka, obećali su jedno drugom da neće biti tužni i da neće nikada zaboraviti sretne trenutke provedene zajedno.


All that Jazz! Jesu li Tonka i Jazz ikada gledali ovaj film? Možda nisu, ali su ga sigurno živjeli. Jazz je krenuo u potragu za svojim ljudima koji su po svemu morali biti posebni. Tražio je ljude s dovoljno velikim srcem u kojem nema straha od vlastite tuge zbog gubitka dragog bića. Tražio ljude koji su dovoljno snažni da misle samo na lijepe trenutke koje će provesti s Jazzom, one koji će se veseliti svakom novom izlasku sunca, svakom danu njihove zajedničke sreće.


Kako su mjeseci prolazili, tako je gasnula nada da će Jazz pronaći svoj trajni dom. Najveći problem je bio u tome što su svi koji su ga poželjeli već imali mačke, a njegova bolest je zarazna za mačke. Oni koji nisu imali mačke nisu željeli mačku s leukemijom. Da stvar bude gora, Višnja kod koje je privremeno živio više nije mogla izdržati alergiju od koje je patila. Napravila je sve što je mogla i Jazz je morao otići. Jedino mjesto koje mu je bilo osigurano bio je mačji raj. All that Jazz!


A tada se iznenada pojavila Valentina, njegov novi anđeo čuvar. Prepoznala ga je istog trenutka kad ga je vidjela i Jazz je otputovao u Koprivnicu. Trajno se nastanio u lijepom stanu i u srcima dvoje prekrasnih mladih ljudi. Jazz, griješ nam srca svaki put kad te se sjetimo. Ti si jedan poseban mačak sa sasvim običnom mačjom sudbinom ali s izuzetnom ljudskom pričom. Sretno!

26.08.2011., nakon 3,5 sretne godine, Jazz je otišao iza duge.

 

 

   

Saga o Boksiju      
BoxiPoziv u ponoć. Očajan ženski glas s druge strane. Plač. Čuje se rijeka kako teče. Na nasipu umire pas, sam, napušten, ničiji. Jedan sat kasnije ležao je u boksu hotela, zatvorenih očiju, dišući mirno i plitko kao da se predao. Ujutro je nezainteresirano gledao ljude oko sebe ne prepoznajući lica ni pokrete. Imao je najtužnije oči na svijetu.

Ipak, nagon za životom je jačao i pas je počeo jesti, ispočetka malo, zatim halapljivo. Jeo je i povraćao danima. Bio je mršav, dlaka mu je bila suha i puna peruti, na mjestima je nije niti bilo. Imao je tumor veličine jajeta na vratu, pa nakupinu ljubičastog masnog tkiva na prsima, kožu punu čireva i otvorenih rana. Oči su mu bile podlivene krvlju, umorne.

Boxi1_tbn.jpgVeliki tigrasti bokser kojeg smo prozvali Boksi bio je vrlo star pas. U stanju u kakvom je bio djelovao je poput mumije. Ali imao je ogrlicu. To je pokrenulo istragu. Nemoguće je da bi netko napustio ovako starog psa. Sigurno ga netko traži, sigurno netko plače za njim.

Tjedni su prolazili i onda je jednog dana stigla vijest. Boksi ima vlasnika, adresu na kojoj je živio, broj telefona. Došlo je vrijeme da čujemo Boksijevu priču.

Zvao se Jan. Cijeli život živio je u stanu na drugom katu. Imao je deset godina, upravo dob u kojoj većina boksera umire. Stigao je svojim ljudima kao beba i bio je voljen pas. Izrastao je u lijepog, velikog, temperamentnog boksera na ponos svojeg vlasnika. Djeca su rasla, bilo je ljudskih briga u obitelji pa je Boksi sve češće šetao naseljem sam. Jednom su ga izgrizli pit bulli, jednom je završio u šinteraju. Više nitko nije imao vremena za njega.

Boxi2_tbn.jpgTe noći povratio je otpatke hrane u hodniku i izbačen je iz stana. Već star, nagluh i s mrenom na očima krenuo je u šetnju. Možda se vratio pred vrata koja nitko nije otvarao, okrenuo se i otišao dalje. Zalutao je i danima nije mogao naći put. Nikada nije bio lutalica i nije znao pronaći hranu pa je jeo kamenje i travu. Te je noći iznemogao pao na nasipu rijeke i odlučio zaspati. Nečije tople ruke spriječile su ga u tome. A njegovi ljudi su poručili 'Napravite od njega sapun.'

I tako je Boksi postao ničiji pas. Godinu i pol živio je u hotelskom boksu. Oporavio se i opet postao zaigrani bokser. Ali to je bio samo privid. Boksi je živio poput lista koji nosi rijeka. Prihvaćao je sve što mu se u životu događalo, bez inicijative i volje da išta promjeni. Sve što je čovjek rekao bilo je dobro. Kad bi se igrao nogomet, on je igrao nogomet. Kad se išlo van, to je bilo u redu. Ako se nije išlo - bilo mu je svejedno. Uvijek  se zadnji budio i prvi lijegao. Boxi3_tbn.jpgAko je ostao vani sam, mogao je satima gledati u kvaku na vratima i čekati da ga se pusti u njegov boks, u njegovu košaru, da bude na miru, na sigurnom.

Dani su prolazili, a onda se pojavio netko tko ga je poželio. Zvučalo je krasno: kuća, vrt, priroda i njegov budući najbolji prijatelj. Ali prijatelj je zaboravio da je Boksi star pas, zaboravio je na dato obećanje da će mu Boksi uvijek biti na oku. Nakon dva mjeseca u novom domu Boksi je nestao. Danima ga nitko nije tražio. Našli smo ga uz cestu. Ležao je gledajući praznim pogledom. Stavili smo ga u auto, nije mogao sam. Spavao je 40 kilometara do svog hotela i još dva dana poslije.

Boxi4.jpgJednom se Boksi razbolio. Natekla mu je noga, a velika mu se rana širila na leđima. Doveli smo ga u stan da se još jednom prije smrti prisjeti što su to tepih, frižider, balkon, fotelja, televizor, spavanje s ljudskom rukom na njemu. To ga je preporodilo. Povratak u hotel bolio je one koji su brinuli o njemu jednako kao i njega. Netko je pitao zašto mučimo ovog psa. Nismo ga mogli uspavati. Pa valjda postoji netko tko ga želi? Ovako dobrog i nezahtjevnog psa. Netko tko može misliti na Boksija umjesto na sebe. Netko tko će uživati u njemu bez razmišljanja o tome koliko će još živjeti i koliko tuge može donijeti njegova smrt. Mora postojati takva izuzetna osoba natprosječno velikog srca. I onda je došla.

Boxi5_tbn.jpgBoksi je pronašao svoj dom u kući s vrtom sa svojom Andrejom i Sveborom, umjetnicima iz HNK u Zagrebu i petogodišnjim bokserom Gerijem. Dirljivo je bilo gledati koliko se oslanja na svog psećeg prijatelja. Ljetovao je na otoku Krku gdje je naučio plivati. Zaljubio se u svoje vlasnike koji ga još uvijek beskrajno vole. Boksiju su odstranjeni tumori i nakupine masnog tkiva na prsima. Iz želuca mu je izvađena i davno progutana loptica. Boksi je tada imao jedanaest godina i bio u izvrsnoj je formi. Boksi je napokon opet bio sretan pas.
Deset mjeseci kasnije, 03.05.2007. godine Boksi je otišao iza duge, spokojan poput anđela. Zbogom i hvala ti Boksi, pseća legendo što si nas naučio hrabrosti, snazi, volji za životom, povjerenju u ljude. I hvala ti Andreja što postojiš.  
Sahra u potrazi za srećom      
Sahra – pustinja! Kad smo je prvi put ugledali izgledala je poput ranjene, pustinjske životinje. Pretrčavala je cestu čudno povijenih leđa i repa. Velika, lijepa, plaha Sahra! Pustinjska princeza! Nismo joj mogli prići. Uvijek je držala razmak od 50 metara. U tom prostoru se danima odigravala tiha i nježna igra zadobivanja njezinog povjerenja. Lebdjeli smo zajedno s njom poput lutaka u kazalištu, prilazili, a ona je uzmicala. Činila se u daljini poput fatamorgane. Zatim bismo uzmicali mi, a Sahra je kretala naprijed prema hrani koju smo donosili. Ispočetka nije željela jesti sve dok ne bismo sjeli u auto i otišli. Zatim nam je dozvoljavala da je promatramo iz automobila dok jede. A onda nas je jednog dana dočekala veselo mašući repom i dozvolila da je diramo po glavi. Sahra6_tbn.jpgSutradan smo je već mazili po cijelom tijelu. Stražnja desna noga joj je bila povrijeđena, zato je tako neobično hodala. Nažalost, pokazalo se da se radi o starom prijelomu koji se ne može operirati. Nikada nećemo saznati je li povreda posljedica prometne nesreće ili je Sahra prebijena.

Sahra je tada imala tek oko 3 godine i znali smo da će zauvijek ostati invalid. Smjestili smo je u hotel. Tjednima nije željela izlaziti iz boksa. Kad bi je izveli van, trčala je nazad. Nikada nije obavila nuždu kad je netko gleda, kako i priliči jednoj princezi. Mjesec dana kasnije Sahra je pristajala ostati u ispustu sa psima s kojima se sprijateljila. Novi ljudi i izlazak iz dvorišta plašili su je, pa je nismo prisiljavali na šetnje. Nažalost, Sahrina nesreća još nije prestala. Nakon kastracije dobila je sepsu i nije bilo sigurno hoće li preživjeti. Ali Sahra je borac. Nakon pet dana borbe za život princeza nam se vratila.

Što će joj se još dogoditi? Kako ćemo je sačuvati? Gdje ćemo naći njezine ljude? To su bila pitanja na koja nismo imali odgovore. A onda je jednu dobru vilu ganula Sahrina sudbina i odlučila joj je pomoći u njezinoj potrazi za srećom. Pronašla je za nju najljepši azil u Njemačkoj, mjesto na kojem ne postoje boksevi već samo sobe uređene poput pećina, gdje se psi druže i gdje se svi osjećaju voljeni i sretni. To je mjesto gdje rade dobri veterinari i psihijatri za životinje, ljudi koji pronalaze udomitelje ili skrbnike za one koji tamo žive i možda nikada neće otići u svoj novi dom. Ali nije ni važno, jer ovo bajkovito mjesto je njihov dom. Sahra, pas plemenite glave i toplog pogleda, pas koji se boji stranaca i otvorenog prostora, nije imala šanse u Hrvatskoj. poželjeli smo joj sreću tamo daleko ne odustajući od potrage za ljubiteljem čarobnog princezinog pogleda koji nas nije mogao ostaviti ravnodušnima. A onda, neočekivano i za vlasnike azila, samo tri tjedna nakon što je stigla, Sahra je pronašla svoje ljude i danas živi u dvije kuće, ima svoje dvije sobe, svaki s tepihom i krevetom, svoja dva vrta, samo svoj bazen za fizikalnu terapiju i svoje prijatelje na livadi uz rijeku. Viel Glück Sahra!

Sahra1_tbn.jpg Sahra5_tbn.jpg
Novosti O nama Tražim dom Priče Upute o držanju životinja Volonteri Projekti i akcije Glasnik on-line Kako pomoći? Prijatelji Future Donatori Mali dućan Istraživanje - stavovi javnosti Odgoj pasa i mačaka
Copyright 2006 by Futura    Privacy Statement